Moja Fudbalska Priča

 

Čestitamo Amri Čengić, učenici II₃ - autorici fudbalske priče mjeseca koja je nagradu dobila 25.07.2011. godine.

Takmičenje je bilo u periodu od 25.06.2011 do 12.12.2011. godine. Njena priča je dobila simpatije svih uključenih u akciju i prvu veću nagradu
 

Priča o Džeki

FUDBAL

To jutro nije bilo obično jutro. Ni ptice nisu više cvrkutale kao što cvrkuću. Sunce nije sijalo onim žarom kao predhodnih dana. Znala sam da će se desiti neki poseban događaj. Zabrinuto sam potrčala prema sobi svog brata, ali on nije bio tu. Od roditelja sam pokušala da saznam gdje je, međutim sve je izgledalo kao da me igonorišu. Bila sam vrlo iznenađena. Ulicom su odjekivali glasovi : „ Džeko “ . U tom momentu sjetih se da se danas igra veoma važna utakmica to jest Bosna protiv Turske. Mnogi ljudi ovaj dan nazivaju presudni dan.

Veoma sretna poželjela sam da odem na pravu fudbalsku utakmicu. Svi znamo da nije isti osjećaj gledati utakmicu na televizoru i biti prisutan uživo na stadionu. Iz raznih priča čula sam da je to najbolji osjećaj. Moji prijatelji i ja smo se dogovorili da idemo. Radovala sam se susretu s mojim omiljenim igračem Džekom Edinom. Bio je jedan od najboljih igrača, svaki njegov dodir sa loptom pokazivao bi nejvjerovatnu fudbalsku ljepotu. Bitno je istači da su drugi igrači napravili puno veću karijeru i zaradili mnogo više novca, međutim to Džeku nije bio glavni motiv. Od silnog uzbuđenja često sam gledala na sat. Vrijeme je sporo prolazilo. Naše naselje je izgledalo pusto poput pustinje. Srce je kucalo sve jače i jače. Znamo da je trener naših igrača je Miroslav “Ćiro “ Blažević . Uvijek je znao trenirati naše zmajeve. Bio je strog i rigorozan, ali na kraju njegovi treninzi dobro se isplate. Započeo je karijeru u Švicarskoj, gdje je stekao slavu. Napokon je došao taj trenutak kada bismo trebali krenuti. Željeli smo da što prije dođemo. Uz pričanje sve je brzo prolazilo. Pri ulazu primjetili smo, da ljudi srdačno pozdravljaju naše nogometaše kojim se dive i žele da budu poput njih. Sjeli smo na klupu i posmatrali šta se dešava. Navijanje se čulo sa svih strana. U prvom poluvremenu rezultat je bio 0:0 . Osjetila se napetost sa svih strana. Riječi nikada neće moći da izraze osjećanja kakva sam doživjela, niti da ožive žestinu atmosfere. Drugo poluvrijeme počinje. Većina nas je nestrpljiva i znatiželjna. Odjednom počinje urlanje po stadionu, koje postaje sve glasnije i glasnije. Naš dijamant Džeko ide prema golu i daje go. Sjajno je to izveo. Pozitivana energija preovladavala je. Narod počinje da se raduje i skače od uzbuđenja. Svi smo sretni, a najviše trener Ćiro koji je sa svojih sedamdeset godina počeo da trči počasni krug oko stadiona. Novac se bacao, jer je ova utakmica doista važna i vrlo bitna za nas. Ljudi počinju da pjevaju himne, pjesme ... Vraćaju se kući veselih i nasmijanih lica. Svi smo bili zadovoljni i sretni.

Znam da se mnogi neće složiti da je Džeko najbolji fudbaler na ovim prostorima, ali za mene je on sigurno broj jedan. Dao je fudbalu ono najljepše . Većina nas želi da bude poput njega. Poslije ove utakmice poželjela sam da opet odem, jer mi je bilo prelijepo. Zato se kaže da sve što je lijepo kratko traje. Mojoj sreći nije bilo kraja. Trebamo uživati u životu a ne patiti i tugovat

Organizator takmičenja je bio  stručni žiri East West Centra koji će posebnu pažnju obratiti na uzbudljiv zaplet i likove, kao i zanimljive okolnosti.